Raspolaganje imovinom za slučaj smrti
Želite svu ili dio svoje imovine za slučaju svoje smrti ostaviti točno određenoj osobi ili određenom nasljedniku? Pri tome želite isključiti drugog ili sve ostale nasljednike? Pitate se što je najbolja opcija za Vas?
Kako biste odlučili koji je pravni posao najprikladniji za Vaše potrebe prvo trebate znati kako postoji niz pravnih mogućnosti kojima se mogu regulirati pitanja imovinskih odnosa za slučaj smrti.
Najpoznatiji takav pravni posao jest oporuka. Oporuka je jednostrani pravni posao kojim raspolažete vlastitom imovinom za slučaj smrti. Oporuku može napraviti svaka osoba sposobna za rasuđivanje koja je navršila 16 godina. Pravni učinaka raspolaganja učinjenog oporukom odgođen je do trenutka smrti. Ono što je važno naglasiti jest kako to da je raspolaganje oporukom podležno ograničenjima koja postavlja Zakon o nasljeđivanju. Naime, Zakon o nasljeđivanju štiti zakonske nasljednike, te im omogućuje da potražuju nužni dio ako smatraju da im je oporučnim raspolaganjem povrijeđen dio koji ima po zakonu pripada.
Što se tiče oblika oporuke, Zakon o nasljeđivanju predviđa nekoliko valjanih oblika oporuke, a dijeli ih na privatne: vlastoručna (ona koju je oporučitelj vlastoručno napisao i potpisao, a korisno je da je na njoj naznačeno mjesto i datum gdje je sastavljena) ili pisana oporuka pred svjedocima (oporučitelj za ispravu, bez obzira tko ju je sastavio, izjavi pred dva istodobno nazočna svjedoka, da je to njegova oporuka te je pred njima potpisati, svjedoci se također potpisuju na oporuci) i javne (na zahtjev oporučitelja sastavlja ju ovlaštena osoba). Zakon o nasljeđivanju poznaje i institut oporuke u izvanrednim okolnostima zbog kojih oporučitelj nije u stanju oporučiti niti u jednom drugom valjanom obliku. Takva oporuka može biti učinjena pred dva istodobno nazočna svjedoka, te prestaje vrijediti kad protekne 30 dana od prestanka izvanrednih okolnosti u kojima je napravljena.
No u praksi pojavljuju se i slučajevi gdje se strana oporuka koristi u ostavinskom postupku pred domaćim sudom. Kako bi se strana oporuka mogla koristiti u domaćim postupcima, potrebno je da ona ispunjava određene pretpostavke previđene Zakonom o međunarodnom privatnom pravu, odnosno, takozvanom Uredbom o nasljeđivanju (br. 650/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 4. srpnja 2012. o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršavanju odluka i prihvaćanju i izvršavanju javnih isprava u nasljednim stvarima i o uspostavi Europske potvrde o nasljeđivanju) i Haškom konvencijom o sukobima zakona kod oblika oporučnih raspolaganja od 5. listopada 1961., a sve ovisno o tome iz koje zemlje oporuka potječe, za što je najbolje obratiti se odvjetničkom uredu.
Ugovor o doživotnom uzdržavanju i ugovor o dosmrtnom uzdržavanju
Premda nazivi ovih ugovora naoko djeluju slično i ne odaju razlike među njima, važno je znati po čemu se oni razlikuju, s obzirom da su pravne posljedice navedenih ugovora potpuno drugačije. Naime, kod ugovora o doživotnom uzdržavanju jedna strana (davatelj uzdržavanja) obvezuje se drugu stranu (primatelja uzdržavanja) uzdržavati do njegove smrti, a druga strana izjavljuje da mu daje svu ili dio svoje imovine, s time da je stjecanje stvari i prava odgođeno do trenutka smrti primatelja uzdržavanja.
S druge strane, ugovor o dosmrtnom uzdržavanju je ugovor kod kojeg se jedna strana (davatelj uzdržavanja) obvezuje drugu stranu (primatelja uzdržavanja) uzdržavati do njegove smrti, a druga strana mu se obvezuje za života prenijeti svu ili dio svoje imovine. Time primatelj uzdržavanja stječe stvar ili prava koja su predmet ugovora o dosmrtnom uzdržavanju već za života primatelja uzdržavanja, odnosno nakon što ta stvar ili prava budu preneseni na zakonom za to predviđenim načinom stjecanja.
Ova dva ugovora regulira Zakon o obveznim odnosima, te je za njih propisano da moraju biti sastavljeni u pisanom obliku te ovjereni od strane suda, odnosno solemnizirani po javnom bilježnik ili sastavljeni u obliku javnobilježničkog akta.
Postojanje ovih ugovora, važno je i za ostavinski postupak, jer znatno utječe na sastav ostavine i ograničava prava nasljednika s obzirom na imovinu obuhvaćenu tim ugovorima. Obratite nam se za više informacija o utjecaju ovih ugovora i mogućnostima njihovog raskida.
Ugovor o darovanju s osnivanjem prava plodouživanja
Ugovorom o darovanju moguće je raspolagati svojom imovinom za života, te njime vlasništvo stvari ili prava prenijeti na drugu osobu. Pri tome, moguće je za sebe ugovoriti pravo osobne služnosti na toj stvari, odnosno pravo plodouživanja čime se primjerice može pridržati pravo stanovanja i korištenja nekretnine koja je ugovorom darovana drugome. Takav ugovor o darovanju, trebao bi biti sklopljen u pisanom obliku i solemniziran po javnom bilježniku. Osnovano pravo plodouživanja upisuje se u zemljišnu knjigu kao teret predmetne nekretnine.
Ugovor o ustupu i raspodjeli imovine za života manje je poznat pravni posao, a kao i oporuka, predviđen je Zakonom o nasljeđivanju. Ovaj ugovor omogućuje da predak dio ili svu svoju imovinu raspodjeli svojoj djeci i ostalim potomcima. Takav ugovor je valjan samo ako su se s time usuglasili sva djeca i ostali ustupiteljevi potomci koji su po zakonu pozvani naslijediti ga. Ustupitelj može ustupom i raspodjelom obuhvatiti i svog bračnog druga i tada je potrebno da se i on s time usuglasi. Ovaj ugovor mora biti sastavljen u pisanom obliku i biti ovjeren od strane suda, odnosno solemniziran od strane javnog bilježnika ili sklopljen u obliku javnobilježničkog akta.
Kako bi odlučili je li za Vas bolja opcija ugovor o ustupu i raspodjeli od primjerice oporuke i ugovora o darovanju, potrebno se obratiti odvjetniku za svaki individualni slučaj. Samo uz potpuni uvid u situaciju u kojoj se stranka nalazi i želje stranke, moguće je odrediti koji bi pravni posao bio najpovoljniji u Vašem slučaju.
Stoga, ukoliko želite raspolagati svojom imovinom, a niste sigurni koji bi način s obzirom na Vašu situaciju i želje bio najprikladniji, obratite nam se s povjerenjem za pravno savjetovanje.